Mirjana Čeko: Zašto ćutimo i trpimo?

Na pitanje zašto trpimo i ćutimo odgovara dr. Mirjana Čeko, doktor ekonomskih nauka i magistar sociologije i članica Tima Nemam štelu na istoimenom projektu.

Korupcija u zapošljavanju, posebno u javnom sektoru, u Bosni i Hercegovini odavno je postala jedan od glavnih društvenih problema. Kao neka vrsta “javne tajne”, duboko je ukorijenjena u strukturu našeg društva i prošla je put od incidentne pojave do gotovo opšteprihvaćenog pravila. Iako svaki građanin zna da je korupcija prisutna – od namještenih konkursa, nepotizma, pa do otvorenog mita – rijetko ko se usudi glasno progovoriti o tome. Postavlja se pitanje: zašto trpimo i ćutimo?

Ćutanje postaje oblik preživljavanja

Jedan od glavnih razloga leži u samom društvenom kontekstu i strukturi moći. Bosna i Hercegovina je već decenijama zarobljena u političko-ekonomskoj eliti koja koristi javni sektor kao sredstvo kontrole i raspodjele resursa. Ako želite posao u državnoj instituciji, ne traži se da budete najsposobniji ili najkvalifikovaniji – traži se veza, politička ili rodbinska, a često i novac. Građani su suočeni s realnošću u kojoj su resursi ograničeni, a kompetencija marginalizovana. U takvom sistemu, ljudi više ne razmišljaju o pravednosti, već o preživljavanju. Dakle, ćutanje postaje oblik preživljavanja,tvrdi Čeko.

Normalizacija korupcije

Ali tu je i mnogo dublji sociološki problem: “normalizacija korupcije”. Ono što je nekada bilo devijantno ponašanje, Čeko smatra da je sada postalo kulturna norma. Ljudi prihvataju korupciju kao neizbježnu stvarnost, kao “normalan” način na koji se stvari obavljaju. Kada društvo izgubi jasne moralne granice, kada nema jasnog konsenzusa o tome šta je ispravno a šta pogrešno, tada se normativni vakuum popunjava praksama koje su destruktivne za zajednicu, ali postaju „nova normalnost“. Bh. građani ne vide korupciju kao nešto što se može iskorijeniti jer su izgubili povjerenje u institucije koje bi trebale provoditi zakon i pravdu. A gdje nema povjerenja, nema ni otpora.

Otpor se guši prije nego se i pojavi

Ćeko objašnjava da ono što dodatno osnažuje ovakvu situaciju jeste strah. U društvu gdje se moć koncentriše u rukama nekoliko političko-ekonomskih krugova, građani su svjesni da svaka pobuna ili prigovor može rezultirati represijom. Gubitak posla, društvena izolacija, pa čak i fizička prijetnja – sve su to stvarne posljedice s kojima se pojedinci suočavaju ako se usude suprotstaviti sistemu. Otpor se guši prije nego što se i pojavi. Dakle, građani ćute ne samo zbog apatičnosti, već i zbog opravdanog straha.

Tu dolazimo do ključnog pitanja: je li zaista sve samo u rukama onih na vlasti? Ili je problem i u nama, građanima? Naša otpornost na korupciju je slaba jer smo, na neki način, sami sebe uvjerili da ništa ne možemo promijeniti. Ćutimo jer je lakše – lakše je potplatiti, lakše je pronaći vezu, lakše je ne talasati. “Internalizovana nepravda” postala je naša svakodnevica, a umjesto da korupciju prepoznamo kao izvor našeg zajedničkog propadanja, mi je prihvatamo kao sredstvo koje nam pomaže da se “probijamo” kroz sistem.

I tu leži pravi paradoks: svi smo svjesni problema, svi se žale na nepravdu, ali rijetko ko zaista vjeruje da bi suštinska promjena mogla doći iz naše vlastite kolektivne akcije, pojašnjava Čeko.

Na kraju, problem korupcije u zapošljavanju nije samo problem političke elite – to je problem svakog od nas. Sve dok biramo lakši put ćutanja, sve dok dopuštamo da nam korupcija postane način života, neće biti promjene.

Čeko smatra da je najgora kazna: živjeti u društvu gdje nepravda nije incident, već pravilo.